DONALD Tramp je sad već zvanično i 47. predsjednik SAD. Još koliko sredinom prošle godine se činilo da će njegov prvi mandat biti i jedini, a da će potonja “fortifikacija” izbora 2020. i bezmalo diktatura Demokrata koja je uslijedila biti početa višedecenijske vladavine nečega što su oni zvali “Naša Demokratija.”
I onda se u manje od mjesec dana od Vidovdana sve nekako preokrenulo.
Tramp je za dlaku izbjegao metak u Pensilvaniji, pobijedio je većinu montiranih procesa na Vrhovnom sudu i dočekao da mediji, koji su godinama krili da je Džo Bajden senilan i nesposoban, odjednom to priznaju kako bi za kandidata Demokrata doveli Kamalu Haris.
Proboj demokratskog “plavog zida” – Pensilvanije, Viskonsina i Mičigena, država koje su 2020. pod sumnjivim okolnostima otišle Bajdenu – samo je ovjerio njegov trijumf u novembru.
Srbima niko ne mora da “prodaje” Trampa. Od svih evropskih zemalja, on je baš u Srbiji najpopularniji – čak nema toliko pristalica ni u Mađarskoj, gdje je lični prijatelj sa premijerom Orbanom, ni u Sloveniji čiji je zet. I to iz prostog razloga što imamo zajedničke neprijatelje.
Ne radi se tu samo o Džou Bajdenu ili Hilari Klinton, već o cijelom političkom i spoljnopolitičkom establišmentu SAD, učenicima Zbignjeva Bžežinskog od Madlen Olbrajt pa nadalje. Svima onima koji su izgradili karijere i zaradili pare na lažima o srpskoj krivici. Nedavno je Predsjednik Dodik spomenuo da je iz usta jednog Amerikanca čuo da je riječ o bar 450 ljudi, a od tada je taj broj kudikamo porastao.
Upravo ti ljudi su devedesetih, preko leđa Srba – ali donekle i svih naroda Jugoslavije, pa i onih kojima su navodno pomagali – napravili tzv. Globalističku Američku Imperiju.
Ako pročitate memoare Ričarda Holbruka, on otvoreno priznaje kako je Dejton imao za svrhu uspostavljanje američke hegemonije u Evropi, a da su tu Bošnjaci i Hrvati – “džukele sa đubrišta”, kako ih je nazvao Holbrukov kolega Frejžer – bili samo sredstvo.
U svom uvodu u jednu knjigu o NATO agresiji 1999, Strob Talbot – Klintonov glavni čovjek za Rusiju u Stejt Departmentu, isto tako kaže da je Jugoslavija bombardovana da se pošalje poruka kako nema odstupanja od neoliberalne “tranzicije”, a Albanci na Kosovu su poslužili kao povod.
Cilj Amerike u tim godinama je bio da spriječi političku i vojnu nezavisnost ujedinjene Evrope i da obezbijedi onaj Fukujamin “kraj istorije,” u kojem će sve države i narodi na svijetu da budu podanici američkog hegemona i znali svoje mjesto u onome što su poslije nazvali “međunarodni poredak zasnovan na pravilima”. Srbi su se bunili, s punim pravom, jer je u tom poretku nama bila namijenjena slična uloga kao i 1940-ih. Tek, važno je imati na umu da u američkoj intervenciji na jugoslovenskim prostorima nije bilo neke velike ljubavi prema njihovim štićenicima, već samo interesa. Sa državnog stanovišta, ti su interesi već odavno zadovoljeni. Ostao je samo lični šićar establišmenta.
Kako reče jedan moj kolega svojevremeno, previše kapitala je uloženo u “banku kolektivne srpske krivice” da bi joj dopustili da propadne. Otud i činjenica da se ništa u američkoj politici nije mijenjalo ni kada su na vlasti bili Republikanci poput Džordža Buša mlađeg (2001-2009), jer je i on bio imperijalista. Tek je nešto malo počelo da se mijenja tokom Trampovog prvog mandata, ali se poput mnogo čega završilo bez rezultata.
Djelimično je to bilo i zbog naše pasivnosti, ali u najvećoj mjeri zato što je Trampu na svakom koraku “otpor” pružala američka duboka država. Ona ista duboka država koja je Trampu sudila po istom obrascu kao i Miloradu Dodiku slučajni njemački turista u Sarajevu, da bi bez ikakve sumnje pokušala i da ga ubije 13. jula u Pensilvaniji.
Neki kažu da se poslije toga Tramp nagodio s njima i promijenio svoju politiku. Meni se tako ne čini. Štaviše, imam utisak da je upravo suprotno, i da se poslije toga američka duboka država raspala poput nekada sovjetske nomenklature, jer su mediji preko kojih su naučili da vladaju potpuno izgubili uticaj.
Šta je od te dvije hipoteze istina, saznaćemo vrlo brzo, kada i ako Tramp krene u obračun sa dubokom državom kako je najavio tokom kampanje.
U slučaju tog obračuna, stvara se prilika da se američka politika na ovim prostorima promijeni iz korijena. Trampov MAGA pokret bi za to mogao da bude i te kako motivisan: s jedne strane, ukidaju zastarjele i prevaziđene tekovine Imperije koja smetaju obnovi američke republike, a sa druge kažnjavaju svoje unutrašnje neprijatelje uskraćivanjem izvora prihoda i uticaja. Ništa lično, samo biznis – odnosno politika. Baš kao i devedesetih. Ovako upakovanu ponudu Mar-a-Lago bi teško mogao da odbije, niti bi morao išta dodatno da traži.
Teza da treba da se primirimo i nastavimo da čučimo u nekakvom zapećku u koji smo onomad satjerani, u nadi da će nas svađe velikih zaobići, nema nikakvog smisla već od februara 2022, kada je Rusija uputila oružani izazov cjelokupnoj paradigmi kolektivnog Zapada. Ako Tramp sada stvarno krene u rat protiv domaćih imperijalista, bolje istorijske okolnosti ne bi se mogle ni nacrtati.
Zli jezici su devedesetih govorili da su Srbi prespavali pad Berlinskog zida. Iako se ne slažem s time, smatram da je pad američkog “plavog zida” jednako bitan za dalji tok istorije, što njihove što naše.
(Sve o Srpskoj) Piše: Nebojša MALIĆ