Hvala, ne Kijev: Rusija i SAD mogu se pomiriti bez Ukrajine

Ruski predsjednik Vladimir Putin ponovno se sastao sa Steveom Witkoffom, posebnim izaslanikom američkog predsjednika Donalda Trumpa. Iz onoga malo što su nam kamere pokazale sa sastanka, čini se da je atmosfera bila neobično prijateljska. Razgovor je također bio dug, trajao je oko tri sata.

Ipak, u ovom trenutku, malo znamo o njegovom sadržaju ili, što je važnije, kakav napredak jest ili nije postignut. Znamo, od Rusovog Jurija Ušakova, posebnog pomoćnika Putina, da je sastanak, prema njegovim riječima, bio “konstruktivan” i “koristan”. Posebice, doveo je do većeg približavanja ruskih i američkih stajališta, ne samo o Ukrajini već i o drugim pitanjima koja uglavnom nisu dalje specificirana. Uz važnu iznimku mogućnosti olakšavanja izravnih razgovora između ruskih i ukrajinskih predstavnika.

Očito je prerano donositi čvrste zaključke o sastanku i njegovim rezultatima. Jedno što se čini sigurnim jest da nije bio neuspjeh. Čak i ako je Ušakovljev jezik bio suzdržan, signalizirao je toliko. Izvan toga, međutim, možemo samo nagađati: Jedna stvar koju znamo iz konteksta sastanka jest da je Trump, ponovno, javno pokazao veliko nezadovoljstvo i nestrpljenje prema Kijevu i osobno prema ukrajinskom vođi Vladimiru Zelenskom. Ovaj put, koristeći svoju vlastitu društvenu mrežu Truth Social, Trump se usredotočio na Zelenskovo odbijanje prihvaćanja gubitka Krima. Šire gledano, podsjetio je Zelenskog da ima malu pregovaračku moć (“nema karata”) i da njegovo odugovlačenje odgađa završetak rata.

Ova intervencija je u skladu s onim što Trumpovi kritičari bijesno osuđuju kao obrazac blagog odnosa prema Rusiji i strogog prema Ukrajini. U načelu, iako malo pretjeruju, kritičari imaju poantu. Trump je efektivno preokrenuo prijašnji američki pristup, koji se sastojao od maženja Ukrajine i stalnog okrivljavanja Rusije. Ali ono što Trumpovi kritičari ovdje ne shvaćaju jest da je, po ovom pitanju, on u pravu. Ne može to baš reći, ali Rusija pobjeđuje u ratu protiv Ukrajine i, zapravo, Zapada. U ovoj situaciji, američki predsjednik ima dvije mogućnosti: dalje eskalirati, najvjerojatnije do barem vrlo velikog regionalnog rata u Europi i dijelovima Azije ili konačno razgovarati s Rusijom u uvjetima koje Moskva može smatrati prihvatljivima. Upravo to je Trump odlučio učiniti, barem za sada. I svatko tko želi izbjeći eskalaciju mora se složiti s njim, ako ne u detalje, onda u osnovi.

Najnoviji krug razgovora između ruskog vodstva i Witkoffa potvrđuje da Washington ostaje na gore navedenom kursu. Još šire gledano, to također znači da SAD ne napušta stil svog najnovijeg mirovnog prijedloga za rat u Ukrajini. Za potonji se izvještava da nudi zamrzavanje trenutnih linija na terenu, dugo zakašnjelu NATO perspektivu Ukrajine (koja je, da je došla krajem 2021. godine, mogla spriječiti eskalaciju rata velikih razmjera), ukidanje sankcija, kao i priznavanje Krima kao ruskog.

Ovi uvjeti zapravo ne podudaraju se sa svim ruskim zahtjevima. Ali pokušavaju ispuniti ruske zabrinutosti kao nikada prije. Kao što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov istaknuo, Trump je jedinstven među zapadnim vođama u priznavanju korijenskih uzroka rata. U tom smislu, američki mirovni prijedlozi pokazuju ne samo da je Washington sada realističan po pitanju situacije na terenu (koja je uvelike u rusku korist), već i da je Trumpova administracija načelno spremna oblikovati svoju konkretnu politiku prema uvidu na koji se referira Lavrov.

To ostavlja, što se tiče rata u Ukrajini, dva ključna pitanja: Hoće li Trump ustrajati u uskraćivanju daljnjih vojnih isporuka i ključne obavještajne podrške Kijevu, i ako hoće, kada? Drugo, što će NATO-EU Europljani učiniti – ili ne učiniti? Dok se još uvijek čini da se drže svoje retorike o blokiranju puta prema miru, također postoje znakovi da se njihova pogrešno usmjerena i štetna (najviše za Ukrajinu) odlučnost urušava: Britanija priprema teren za eksplicitno odustajanje od ludih shema slanja vojnika u Ukrajinu, poljski predsjednik Andrzej Duda priznao je činjenicu da Ukrajina mora učiniti ustupke Rusiji, bivši glavni tajnik NATO-a i ultra-jastreb Jens Stoltenberg rekao je isto, a trenutni NATO predstavnik Mark Rutte demonstrativno hvali Trumpa za “razbijanje zastoja”.

Europski tvrdolinijaši nipošto nisu spremni još odustati. I poljski Radek “Hvala ti, SAD!” Sikorski i francuski Emmanuel “Volim svoj miris” Macron proizveli su histerije frustriranog poricanja. Kojim god putem NATO-EU Europa na kraju krenula, već je sada sigurno da se raspada.

Gore navedeno je neposredna pozadina najnovijeg sastanka između Putina i Witkoffa. Jedna stvar koju možemo izvući iz tog sastanka čak i sada jest da ništa od toga nije oštetilo potragu za temeljnom normalizacijom odnosa između Moskve i Washingtona, što je dobra vijest za svijet, sviđalo se to europskim ratnim huškačima ili ne.

Ali teže je ne samo reći bilo što o detaljima, već i o jednom ključnom pitanju: Hoće li se ovo zatopljavanje između Rusije i SAD-a nastaviti uključivanjem nagodbe za Ukrajinu ili će se dva kolosijeka razići? Moguće je da Washington i Moskva nastave raditi na normalizaciji između njih, dok ispuštaju pitanje Ukrajine. To je pravo značenje Trumpovog podsjetnika Zelenskom da SAD može priznati Krim kao ruski, bez obzira što Kijev odluči učiniti. Ipak, naravno, ako bi Washington stvarno odlučio “biti gotov” s Ukrajinom, kako je to rekao državni tajnik Marco Rubio, Rusija ne bi. Kijev bi trebao biti vrlo oprezan što želi.