NEKADA se u teškim i vremenima siromaštva govorilo „samo da ne bude rata“. Ali, strijepnja i strah ne pomažu i savremeni svijet živi u vremenu ratova.
Pa ima li kraja ratovima?
Naravno, teško je predviđati ali, kako sada izgleda, ratovi, koji su u mnogim dijelovima svijeta u toku, još su daleko od rješavanja problema zbog kojih su i izbili. Drugim riječima, ne nazire se njihov kraj.
Sve su glasnija strahovanja da bi aktuelni ratovi mogli da dovedu i do globalnog ratnog sukoba, Trećeg svjetskog rata. Iako, barem javno, niko od velikih sila ne želi globalni sukob, ne bi, na žalost, trebalo isključiti ni tu mogućnost. Ratovi imaju i svoju logiku.
Valjalo bi podsjetiti da je izvorište savremenih ratova pomjeranje težišta ekonomske moći i geopolitičkog klatna sa Zapada na Istok. Zapad ne želi da prihvati tu realnost i nastoji da spriječi te istorijske promjene a Istok niti ima namjeru niti izbora da se odrekne onoga što je u tim promjenama već stekao.
U ovom vremenu, kada se kaže Zapad – to je u stvari Amerika. Ono što je nekada bila Zapadna Evropa je sada Evropska unija koja, međutim, više nema presudnog uticaja. A najjači američki instrument je finansijski sistem baziran na dolaru. To je poslije Drugog svjetskog rata a posebno nakon bankrota američkih javnih finansija 1972. godine gotovo savršen sistem kontrole i globalne dominacije. Ali, to je postao i najveći američki problem.
Vremena su se promijenila i taj finansijski model je prevaziđen i Amerika, kao i cijeli Zapad, gubi dosadašnju moć. I krenulo se prvo sa sankcijama i kažnjavanjima onih koji nisu po volji ili se pridržavaju tokova promjena a kada ni to ne pomaže – onda ratovi. Ali, ratovi nisu riješili te probleme.
Mnogi vjeruju da je Treći svjetski rat već u toku. Svjetski ratovi se dugo „krčkaju“ i onda buknu. To vjerovanje se prije svega zasniva na ratu u Ukrajini. I za to ima mnogo osnova jer on je simbol globalnih promjena ali i neke vrste nove tehnologije zapadnih ratova. Ratuje se preko drugih a Zapad daje novac i „tehnologiju“. Na taj način rat u Ukrajini je uvukao veliki broj zemalja u ratne sukobe pa bi se uistinu mogao nazvati novim svjetskim ratom.
Zapadni mediji su nametnuli mnjenje da je to rat Rusije i Ukrajine. To nije rat Rusije i Ukrajine, on se samo fizički vodi na ukrajinskoj teritoriji a u stvari je rat Zapada i Rusije. I zato taj rat dugo traje i još će potrajati.
Svi pregovori su samo kupovanje vremena da se Ukrajini isporuče nove količine naoružanja i vojne opreme a ne da se pronađe rješenje. Zapad se još uvijek nada da će na taj način ne samo da izmori Rusiju nego i da je prevari.
Tu nadu održavaju istorijska iskustva da je Zapad nekako svaki put uspjevao da prevari Rusiju.
Rusija je izgleda ipak naučila tu istorijsku lekciju ali ne želi zaoštravanje odnosa sa Amerikom iako je Vašington do sada iznevjerio sve postignute dogovore, uključujući i onaj sa Aljaske između predsjednika Trampa i Putina.
Nema više povjerenja.
Ratno liderstvo je formalno prepušteno vodećima zemljama Evrope – Britaniji, Francuskoj i Njemačkoj, i birokratiji Evropske unije u Briselu.
Te zemlje i briselska birokratija tvrde da se pripremaju za rat sa Rusijom jer će, tvrde, Rusija napasti Evropu. Ali, Evropa još uvijek nema vojni potencijal za takav rat pa se ubrzano naoružava. I to je veliko pitanje koliko će uspjeti.
Istovremeno, napravljen je i neobičan model da Evropska unija šalje američko oružje Ukrajini i da ga plati Americi a Vašington tvrdi da ne učestvuje u ukrajinskom ratu. A u stvari direktno učestvuje preko satelitskog navođenja ukrajinskih dronova i raketa u napadima na ruskoj teritoriji.
Pošto EU nema novca onda mora da diže kredite i to naravno od američkih banaka.
Još jednom se potvrdilo da Zapad nema novih ideja. Cijeli koncept da je Rusija prijetnja Evropi je gotovo identičan onome iz 1941. godine kada je Njemačka napala Rusiju. I zato nije slučajno što je i sadašnja Njemačka ratni predvodnik.
Kako sada izgleda, ratna provokacija bi mogla da dođe od baltičkih republika, prije svega Letonije i Estonije. Iz Letonije se već lansiraju ukrajinski dronovi prema Rusiji. Zanimljivo je da Amerika povlači svoje vojnike iz Estonije koje će zamijeniti evropski vojnici.
Rusija očigledno razumije poruke i sprema se za takav rat. U Moskvi je donesena strateška odluka da će na svaku provokaciju, na primjer iz baltičkih republika, odgovoriti i poručila je Evropi i Zapadu ako žele rat onda će ga i dobiti. Ne isključuje se ni upotreba nuklearnog oružja mada Rusija ima projektile koji razvijajući visoke temperature imaju razorni efekat kao nuklearne bombe a nemaju nuklearno punjenje.
Zanimljiva je uloga Britanije koja je među onima koji guraju Evropu u rat protiv Rusije. Britanija nema vojni potencijal za takav rat, ona trenutno nije ni nuklearna sila jer njene podmornice koje nose, u stvari, američke nuklearne glave nisu u funkciji ali njen cilj je da tim ratom eliminiše konkurenciju u Evropi prije svega Njemačke.
Sve to je uzaludno. Ukrajinski rat se neće završiti pregovorima nego samo na bojnom polju i zato će taj rat potrajati.
Nastavak ukrajinskog rata je i aktuelni rat na Bliskom istoku. Izvorište tog rata je isti kao i onog u Ukrajini s tim što je on prije svega vezan za Ameriku. Amerika već dugo postepeno gubi uticaj na Bliskom istoku što je dovelo u pitanje sudbinu petrodolara koji je prije pedeset godina zamijenio dolarsku zlatnu podlogu. To je rat za spas petrodolara kao najefikasnijeg instrumenta američke dominacije.
Sa gubitkom američke dominacije na Bliskom istoku dovodi se u pitanje i strateška prednost Izraela koju takođe Amerika pokušava da sačuva.
Promjene na Bliskom istoku minulih godina su dovele do rasta uticaja prije svega Kine koja je postala strateški partner Irana ali i Saudijske Arabije. Tu je i uticaj Rusije preko BRIKS-a. Tako da je aktuelni ratnički pohod na Iran istovremeno posredni rat i protiv Kine i Rusije.
Malo je vjerovatno da će se i taj rat u skorije vrijeme okončati. Mnogo je vjerovatnije da će biti stanje ni rata ni mira ali krajnji ishod je gubljenje američke vojne moći u tom dijelu svijeta. Takođe je vjerovatno da će Amerika, da bi spasila Izrael, imati vojne baze u toj zemlji. Već se gradi jedna američka baza na jugu Izraela a i Centralna komanda Amerike se iz Bahreina seli u Izrael. Time bi Izrael mogao da izgubi dio suvereniteta a od plana o takozvanom „Velikom Izraelu“ neće biti ništa.
U tom ratu praktično nema pobjednika ali ima gubitnika i zato će se taj rat širiti. Moguć je i građansko-vjerski rat u Iraku koji bi se uz ratne sukobe u Libanu mogao proširiti i na Siriju. Uz to, i Turska je i delikatnom položaju iako pokušava da se pozicionira kao proamerička. Posebno je zanimljivo njeno zaoštravanje odnosa sa Izraelom mada se Vašington nada da to može da kontroliše.
U Americi se razmišlja i o ratu protiv Kine koja preuzima ekonomski primat u svijetu. Ali, taj rat je za sada malo vjerovatan i vjerovatnije je da će se Amerika protiv Kine boriti kroz sukobe sa kineskim strateškim partnerima kao što je slučaj sa Iranom.
U prevodu, nema kraja ratovima.
Istorija Zapada sugeriše da samo strah može da urazumi i političke lidere i javnost. To očigledno razumiju i Rusija i Kina, kao aktuelni glavni zapadni „neprijatelji“, i zato i Moskva i Peking šalju jasne poruke da „ako želite rat dobićete ga, mi smo spremni“.
I na kraju šta bi sve to moglo da znači za srpske zemlje.
Medijski se širi strijepnja kako bi i na takozvanom Zapadnom Balkanu mogao da izbije rat. To je, međutim, malo vjerovatno. Moguć je terororizam ali ne i rat.
U Bosni i Hercegovini će vjerovatno doći do promjene unutrašnje strukture a to znači formiranje trećeg entiteta za Hrvate. To je, vjeruje se, jedan od načina da se sačuva Bosna i Hercegovina kao država. To će, kako izgleda, biti glavni zadatak novog Visokog predstavnika i zato su toliki lomovi oko njegovog izbora.
Neće, dakle, biti unutrašnjih ratova ali, kao i uvijek, ako dođe do globalnog sukoba, Trećeg svjetskog rata, onda ni Zapadni Balkan neće moći da ostane po strani. Utoliko prije što bi globalni sukob mogao da znači i međusobne ratove unutar Evrope i to uglavnom između Francuske i Njemačke i Poljske i Njemačke. Naravno, sve je moguće mada to sve nije uvijek i vjerovatno.
Staro je iskustvo da je rat, pored bolesti, najgore što se u ljudskom životu može desiti. Uvijek postoji i nada, što je ljudska priroda, da se rat ipak neće desiti. Ali, o tome ne razmišljaju oni koji odlučuju a i, kako je pisao Ivo Andrić, „ratovi se ponekad i omaknu“.
