Ljudi pred izazovom opstanka: Superkompjuter World One upozorava na godine koje mogu promeniti sve
Dok se svet suočava s ubrzanim klimatskim i ekološkim promenama, u senku svakodnevnih vesti došla je ozbiljna procena iz jedne manje poznate, ali zabrinjavajuće analize.
Superkompjuter World One, napravljen još 1973. godine u saradnji sa MIT-jem i Rimskim klubom – globalnim think-tankom za planetarne izazove – ponovo je u fokusu. Njegova predikcija? Period između 2040. i 2050. godine mogao bi doneti radikalnu promenu uslova za život na Zemlji.
U osnovi predviđanja stoji ideja da ljudska civilizacija gubi ravnotežu sa planetom. Nije u pitanju samo jedno upozorenje, već skup pokazatelja – globalno zagrevanje, prekomerna emisija štetnih gasova, ubrzano rastuća populacija i rastući nivo zagađenja.
Sve to, prema simulacijama koje je ovaj superkompjuter izveo, vodi ka tački iz koje nema povratka.
Ne radi se o nekoj eksplozivnoj kataklizmi, već o postepenom kolapsu sistema koji održavaju život – zaliha čiste vode, kvaliteta vazduha, stabilnosti klime.
Do 2040. ili 2050. godine, zagađenje može dostići takav nivo da opstanak postane nepodnošljiv u mnogim delovima sveta. Računica nije bazirana na emocijama, već na brojevima – i oni su neumoljivi.
World One predviđa sve izraženiji manjak pijaće vode, naročito u već opterećenim regijama. Već sada, mnogi gradovi zavise od rezervoara koji presušuju, a u narednim decenijama taj problem neće biti lokalizovan – postaće globalni. Isto važi i za vazduh.
Sa sve gušćim industrijskim oblacima, nivo zagađenja može preći granicu koju ljudsko telo može da podnese.
Upozorenja dolaze u trenutku kada mnogi stručnjaci, od ekologa do urbanista, upozoravaju da modeli rasta kakvi danas postoje – jednostavno nisu održivi.
Svaki novi grad koji nikne na tlu, svaka nova fabrika koja se otvori bez odgovarajuće regulacije, dodatno potiskuje prirodni balans. A kada se sistem izmakne kontroli, teško ga je vratiti.
Zanimljivo je da World One ne predviđa potpun nestanak čovečanstva, već transformaciju. Preživljavanje, prema njegovom modelu, neće biti nemoguće – ali svet koji će ostati iza nas biće suštinski drugačiji. Manje resursa, više neizvesnosti i drugačiji uslovi života postaće nova realnost.
Mnogi bi mogli odbaciti ovakva upozorenja kao pretenciozna ili daleka, ali to je upravo zamka u koju svet često upada – reaguje tek kada bude kasno.
A možda, baš sada, kada su pokazatelji još na ekranu, postoji prostor za delovanje. Ako ne zbog nas, onda zbog onih koji dolaze posle.